Proteklih šest mjeseci, imali smo priliku svake sedmice govoriti o svakodnevnim situacijama u životu, iz perspektive osoba oštećenog sluha. O perspektivama u koje dio društva ima vrlo ograničen uvid, ali mnogo znače. Glavna lekcija koju sam naučila, radeći u ovoj oblasti, jeste da nije uvijek sve kako izgleda i da nikad ne znamo kakva se priče kriju iza koje osobe ili situacije. Rijetko kada možemo biti sigurni da znamo pravu istinu. Toga trebamo biti, koliko je god moguće često, svjesni. Ne govorim samo za populaciju osoba sa invaliditetom, već, generalno, to vrijedi za svakog pojedinca.
Diskriminacija osoba sa invaliditetom je još uvijek zastupljena u svakom segmentu njihovog života. Ponavljam, većinom, takve diskriminacije proizilaze, prvenstveno, zbog neinformiranosti i neznanja ljudi i društva, i ne obavezno iz neke loše namjere koju pojedinac ima prema osobama sa invaliditetom. Zbog toga ih neki izbjegavaju, iz straha da ih ne uvrijede ili povrijede. Na kraju su osobe sa invaliditetom shvaćene kao bespomoćne i nemoćne osobe, koje uvijek trebaju pomoć drugih. Ali istina je, zapravo, da oni imaju potrebe i želje jednako kao i drugi, ali zbog specifičnosti svojih invaliditeta, te iste potrebe samostalno ispunjavaju na malo drugačiji način. Nekad u nekim situacijama neki od njih trebaju određenu pomoć, na kraju opet svakom od nas je ponekad potrebna neka vrsta pomoći. I slijepe osobe su radoznale po pitanju toga kako nešto izgleda. Ljudi većinom očima posmatraju stvari koje ih zanimaju, slijepe osobe se oslanjaju na dodir i sluh, zavisi od predmeta interesovanja. I gluha osoba kada ima želju da ispriča neki doživljaj kao i ostali, koristiti će se znakovnim jezikom da to ispriča.
Kako bi se diskriminacija značajno umanjila, potrebno je uticati na globalnu svijest uključivanjem osoba sa invaliditetom u svakodnevnu sredinu, društvo. Često me pitaju, na koji način bih ja uvela promjene, a da one budu dugoročne. Obrazovanje i obrazovni sistem, su za mene ključ rješenja i napretka. Obrazovni sistem je stup društva.
Značajan napredak bi se postigao ukoliko bi se redovno obrazovanje učinilo prisutpačnim za sve. Kad kažem pristupačnim, mislim od fizičke pristupačnost pa sve do informiranosti pojedinca. Inkluzija u obrazovanje jeste inkluzija u društvo. Uključimo osobe sa invaliditetom više u naše redovno obrazovanje, neka idu u tzv. redovne škole. Tako ćemo dobiti priliku vidjeti kako i oni mogu isto što svi, neke stvari postignu na sasvim drugačiji način, ali rezultat njihov i vaš na kraju će biti isti. Na taj način bi se već u jednom dijelu umanjila segregacija, i društvo bi se educiralo o pravom značenju invalidnosti, njegovim istinskim teškoćama i nemogućnostima s kojim se svakodnevno susreću osobe sa invaliditetom i načinom na koji isti zadovoljavaju univerzalne potrebe. Educirano društvo bi u potpunosti prihvatilo osobe sa invaliditetom, bez predrasuda i slike osobe sa invaliditetom kao potpuno nemoćne i bespomoćne. U najboljem slučaju bi shvatili da i oni mogu sa svojim specifičnostima imati ulogu u društvu, kao i svi drugi.
Želim se zahvaliti svima pojedinačno, i prijateljima i partnerima, koji su bili uz mene tokom serijala Druga strana priče. Svaka vaša podrška za mene je bio podsticaj da radim dalje. Svaki novi pregled priče je potkrijepilo moje vjerovanje da su promjene moguće. Pomaka ima, i svjesna sam toga da su pred nama svima još mnogi izazovi sa kojim se trebamo suočiti. Ja sam spremna na to, i sasvim optimistična u tom pogledu. Znam da ste i vi! Samo je potrebna volja!
Poruka koju sam hjela poslati ne mora da se veže isključivo za osobe sa invaliditetom, već vrijedi za svakog pojedinca, bez obzira na različitost koju posjeduje. Jedino što vas želim za kraj zamoliti jeste da date priliku i sebi i drugima, upoznajmo se međusobno kako bismo se razumjeli. Udružimo se zajedno, u smjeru razvijanja naše zajednice, svako sa svojim specifičnostima, zanimljivim različitostima. Neka svaka specifičnost bude pozitivna promjena.
Budite mi dobro i neka nam je sretno!
Najljepši pozdravi za sve!
Vaša Ira