BBC image for website

Božanska neizvjesnost i pad nacionalizma

Haris Pašović

 

Danas, 28. juna 2014. godine, razgovaramo o 16 miliona ubijenih i 20 miliona ranjenih u Prvom svjetskom ratu. Moramo biti ozbiljni i dorasli ovoj prilici.

 

Godine 1914. moj djed Asim Pašović bio je tinejdžer. Dok je tog 28. juna pomagao  svom ocu, mom pradjedu, u njegovoj stolarskoj radionici, moj djed je iznenada začuo pucanj. Istrčao je i ugledao ljude koji panično trče. Probio se kroz gužvu i uspio približiti mjestu atentata, ali nije mogao vidjeti ništa osim haosa, užurbane policije i opšte pometnje. Dvije godine kasnije regrutovan je u vojsku austro-ugaskog carstva. Pretpostavljam da se ovaj osamnaestogodišnji Bosanac morao pitati zašto bi se on borio za  Austriju i Ugarsku.

 

“An act of terrorism in Sarajevo – the assassination of the heir to the Austro-Hungarian throne and his wife – led the Austrian government to make demands on Serbia. If not quite a terror state, Serbia had close links to terrorism and made no effort to hide its view that Austria had it coming.”– navodi Christopher Clark, ugledni istoričar, u jednoj od najnovijih istorijskih knjiga o Prvom svjetskom ratu, Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914.

 

Ne može se opravdati političko ubistvo koje je počinio Gavrilo Princip, ali je apsurdno Srbiju proglasiti vinovnikom Prvog svjetskog rata. Terorizam, u savremenom smislu te riječi, nije ni postojao početkom 20. stoljeća, te se napad na kolonijalnog osvajača ne može označiti kao terorizam.

 

Onaj ugao ulice na kojem se odigrao Sarajevski atentat za mnoge od nas koji živimo u Sarajevu samo je ugao ulice, kao i svaki drugi.

 

Papagajsko ponavljanje zapadnjačkih stereotipa o Balkanu nanijelo je ovoj regiji ogromnu štetu tokom proteklog stoljeća. Sva intelektualna mrmorenja o egzotičnom i nasilnom Balkanu samo su gluposti koje odražavaju nepodnošljivu lakoću etiketiranja, kakvo je na primjer brutalno ležerno i potpuno besmisleno zapažanje Winstona Churchilla da “The Balkans produce more history than they can consume.” Za one poetskije nastrojene, “Black Lamb and Grey Falcon”Rebecce West, potpuno impresionistička i povijesno, politički i sociološki irelevantna knjiga, na Zapadu postaje balkanska Biblija. Euforija i fascinacija ovim putopisom otišla je dotle da pisac Goeff Dyer izjavljuje za Guardian: “As a book about Yugoslavia, then, it is of extraordinary usefulness - a kind of metaphysical Lonely Planet that never requires updating.” Koliko god besmislen, ovaj stav predstavlja široko rasprostranjeni doživljaj Balkana kao neke mistične vječite opasnosti.  

 

I taman sam pomislio da je došlo vrijeme da se okonča ovo kvazi-romantičarsko blebetanje, kad nedavno Financial Times Magazine objavi novinsku reportažu o Sarajevu i Prvom svjetskom ratu. Simon Kuper, autor ovog članka, izjavljuje:

 

“Bosnia was always a colony – of Constantinople, Vienna and Belgrade – but today no foreign power even wants to colonize it. The decaying Habsburg buildings tell the sad truth: the world has forgotten Sarajevo. Various Middle Eastern countries are struggling halfheartedly for influence in a country with one of the highest proportions of Muslims in Europe. Saudi Arabia built the glittering King Fahd mosque, which outshines the bullet-ridden, decaying socialist apartment blocks where most Sarajevans live…Qatar is a big donor here and on the Ottoman bazaar’s main square is a small “Iran Products” shop, where a friendly veiled woman sold me a packet of English Twining Tea labelled in Farsi for the Iranian market. Many young Sarajevan women now wear veils, though this city of blond Muslims is very far from being an Islamic theocracy.”

 

Urnebesno je smiješno kako g. Kuper nonšalantno konstatuje da “today, no foreign power even wants to colonize Bosnia” kao da se kolonizacija nalazi u dnevnoj ponudi. S podjednakom je lakoćom ovaj autor propustio da dozna da su najveći  investitori u Bosni i Hercegovini EU i SAD te našao pokrivenu ženu koja prodaje engleski čaj koji je na putu od Velike Britanije do Irana nekako zalutao u Bosnu. Tražeći po Sarajevu pokrivene žene, autor nije zapazio hiljade onih polugolih koje veličanstveno šetaju sarajevskim prometnim ulicama. Ipak me najviše oduševljava što nas vidi kao “city of blond Muslims, very far from being an Islamic theocracy.” Ismijao sam se kao lud čitajući ovaj članak objavljan u Londonu, gradu tamnokosih hrišćana, koji je ipak daleko od hrišćanske teokratije! Da li svi treba da pišemo i govorimo ovakve besmislice? 

 

Ja potičem iz tradicionalne muslimanske familije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata moj otac Reuf i njegova dva brata i dvije sestre živjeli su s roditeljima u Sarajevu koje je tada bilo pod okupacijom nacista i hrvatskih fašista – ustaša. Moja majka Nadžija i njena familija izbjegli su iz Rogatice u istočnoj Bosni, bježeći od srpskih fašista – četnika. Nacisti su njenog brata Ismeta uhapsili i niko ga više nikad nije vidio. Za vrijeme opsade Sarajeva (1992.-1996.) ja sam sa svojom majkom i sestrom Lejlom živio u gradu u kojem je ubijeno 11.541 muškaraca, žena i djece. Nedaleko od Rogatice, brat moje majke, Fuad, ubijen je nakon što su ga srpske trupe uhapsile kao civila; bio je među zarobljenicima koji su kao takozvani ljudski štit natjerani u unakrsnu vatru. U istočnoj Bosni, u sjevernoj Bosni i osobito u Srebrenici, srpske trupe ubile su hiljade muslimana u genocidu – najgorem zločinu počinjenom u Evropi nakon Holokausta.

 

Da li je sve ovo ostavština Prvog svjeskog rata na Balkanu? Možda. Ne bih znao reći. Poznato je da je Susan Sontag rekla: “The 20th century began with the Sarajevo Assassination and ended with the Siege of Sarajevo.”

 

Te opet o Winstonu Churchillu i njegovoj često citiranoj rečenici da “The Balkans produce more history than they can consume.” Koliko god duhovito da zvuči, ova rečenica zapravo ništa ne govori – ni o Balkanu, a ni o svijetu. Umjesto Balkan, isto je tako mogao reći Afrika, Latinska Amerika, Bliski Istok, SAD ili Engleska – zvučalo bi podjednako seksi i intelektualno. A istina je da je Balkan samo jedan od mnogih dijelova svijeta gdje se obični ljudi bore protiv proizvođača istorije” – koji su samo u najskorijoj istoriji, samo u 20. stoljeću, potekli iz: dva carstva (tursko i austro-ugarsko); jednog lokalnog kraljevstva (Kraljevina Jugoslavija); jednog Reicha; jedne komunističke imperije (Sovjetski Savez); jedne socijalističke države (Jugoslavija); sedam lokalnih nacionalističkih pokreta (nastalih u bivšim jugoslavenskim republikama); te iz političkih rukovodstava savremenog svijeta – od SAD-a i Irana do Rusije i EU, i od Saudijske Arabije do UN-a!

 

Nisu višak istorije u 20. stoljeću proizvele svjetske regije, nego kolonijalizam i nacionalizam. 

 

Šesnaest miliona ljudi poginulo je zbog Prvog svjetskog rata, i 20 miliona ljudi bilo je ranjeno zbog Prvog svjetskog rata. Koliko god puta podsjećali na ovu činjenicu, nikad ne može biti previše. Zamislite da nestane stanovništvo cijele Kanade. Ili da se zatre cijeli Alžir. Ili cijela Poljska. Otkako su 1914. godine započela stoljeća ratova, jedva da je bilo predaha između ubijanja.

 

“The 20th century was the most murderous in recorded history. The total number of deaths caused by, or associated with, its wars is estimated at 187 million, the equivalent of more than 10 per cent of the world’s population in 1913. Taken as having begun in 1914, it was a century of almost unbroken war, with few and brief periods without organised armed conflict somewhere. It was dominated by world wars: that is to say, by wars between territorial states or alliances of states.”, piše Eric Hobsbawm, jedan od vodećih svjetskih istoričara prošlog stoljeća.

 

Šesnaest miliona ljudi ubijenih u Prvom svjetskom ratu i više od 160 miliona ubijenih u ostalim ratovima dvadesetog stoljeća postali bi nastavnici, kuhari, naučnici, spremači, umjetnici, kosmonauti, fudbaleri, službenici, građevinski radnici, zemljoradnici. I da, vjerovatno bi neki od njih postali kriminalci i ubice. Ali većina tih ubijenih bili bi korisni članovi svojih zajednica i cjelokupnog ljudskog roda. Bili bi roditelji, bili bi djedovi i bake. Slavili bi rođendane i išli na ljetovanja; zabavljali bi se. Voljeli bi i bili bi voljeni. A šta ih je u tome osujetilo?

 

Nacionalizam na koji ih su natjerali interesi vlasti i novca. “Patriotism is the willingness to kill and be killed for trivial reasons,” napisao je Bertrand Russell, jedan od najvećih sinova čovječanstva.

 

Nacionalizam se u 20. stoljeću na monumentalan način pokazao pogrešnim. Pokazao se kao ćorsokak istorije, raspao se na komade i ljudsku rasu doveo gotovo do istrebljenja. Čak i mrtav, i dalje nas vuče u kataklizmu. 

 

Uz huškačko veličanje svoje nacije, za razliku od njihove inferiorne nacije, nacionalizam citira nekog boga i kao svjedoka vlastite pravednosti i kao cilj sam po sebi. Ova slika Boga kao zaštitnika pojedinih a neprijatelja drugih nacija potpuno je neodrživa u 21. stoljeću.  Opšta teorija relativnosti, objavljena 1916. godine, i Princip neizvjesnosti, objavljen deset godina kasnije, zauvijek su promijenili naše razumijevanje svemira. Dok nauka sve otada djeluje na temelju predočenih nalaza, a umjetnost je slijedi, tradicionalno usporene politika i religija već cijelo stoljeće uspijevaju ignorisati dokaze. Ipak, danas postaje očito da je tradicionalna slika Boga toliko zastarjela da čak i vjerskim fanaticima počinje ponestajati argumenata. S druge strane, ni Richard Dawkins i njegov ateizam ne uspijevaju zadovoljiti duh našeg vremena. Dok sam se pripremao za pisanje ovog eseja, palo mi je na pamet da moramo preispitati svoje razumijevanje Boga koji je bio glavni izgovor za ratove i progone u ljudskoj istoriji. S obzirom da su neizvjesnost i relativnost dokazani fizički principi, možemo smatrati da Bog istovremeno postoji i ne postoji. Prema tome, ideja nacije zavisi od položaja posmatrača, kao u teoriji relativnosti. Božanska Neizvjesnost i Relativnost Nacija kao društveni, politički i vjerski principi poništavaju razloge za borbu, mržnju i radikalizam bilo koje vrste. U takvom bismo se svijetu mogli usredotočiti na rješenja problema globalnog zagrijavanja i zagađenja, kao i na iskorjenjivanje siromaštva i bolesti. Ovo su pitanja od kojih nam zavisi opstanak, za razliku od dokazivanja čiji je Bog ili čiji je genocid bolji.

****

 

Pretpostavljam da sam i ja dio ostavštine Prvog svjetskog rata na Balkanu. Moja familija izrasla je u brojnu multikulturnu zajednicu s obzirom da je sada, udajama mojih rodica i ženidbama rođaka, čine ljudi koji su po nacionalnosti Srbi, Hrvati, Italijani, Holanđani i Austrijanci, a po vjeri katolici, pravoslavci, protestanti, budisti, ateisti, agnostici i, da, i muslimani... Porodični ručak izgleda kao neka međunarodna konferencija, jedna od onih glasnijih – svi govore u isto vrijeme i raspravljaju o svojim političkim, religioznim, ateističkim, artističkim, seksualnim i ko-zna-kakvim-sve-ne uvjerenjima. Ono što pri glavnom jelu izgleda kao predratno rasulo, završi radošću i smijehom uz kafu i kolače.

 

Ja sam odrastao u Jugoslaviji koju sam volio zbog njene društvene i geografske raznolikosti, zbog topline njenog naroda i zbog njene socijalne pravde. Kad su neki geografski udaljeni događaji stizali na Balkan, na mene su djelovali efektom leptira. Dok sam odrastao u Sarajevu, još kao dječaku su mi se urezali u sjećanje slika Angele Davis, crne američke aktivistkinje koja prkosi policijskom vodenom topu usmjerenom na nju s udaljenosti od jednog metra, direktni televizijski prenos šetnje Neila Armstronga po Mjesecu i samospaljivanje Jana Palaha u znak protesta protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke. Do danas me progoni slika čovjeka koji stoji ispred konvoja tenkova na Tiananmenu,imejednog od ubijenih afričkih vođa: Patrice Lumumba, film Polja smrti o genocidu u Kambodži. Neki su ljudi iz prošlosti definisali moj pogled na svet: Marquise de Sade sa svojom zastrašujuće negativnom utopijom; Ana Ahmatova koja je pisala poeziju za vrijeme opsade Lenjingrada; Ernest Hemingway i George Orwell u Španskom građanskom ratu; Shakespeare; Maya Deren i njeni avangardni filmovi o ženskom umu; Nathyasastra, hinduska sveta knjiga plesova; Zeami i njegova rasprava o japanskom klasičnom pozorištu no; te žalostan zvuk armenskog duduka kojeg svira Djivan Gasparian u svojoj kompoziciji I Will Not Be Sad In This World / Neću biti tužan na ovom svijetu. Moja politička filozofija je anarhizam Mihaila Bakunjina, Emme Goldman i Guya Deborda. Nacionalizam je naprosto glup.

 

Kada nešto zaista želimo, to i te kako možemo ostvariti. Dopustite da završim kraljevskim argumentom za mir. Citiraću izvod iz govora kraljice Elizabete II tokom nedavne istorijske večere s Michaelom D. Higginsom, irskim pjesnikom i predsjednikom, i Martinom McGuinnessom, bivšim zapovjednikom IRA-e koga su Britanci dugo smatrali teroristom, sada zamjenikom premijera Sjeverne Irske. Toj večeri su prisustvovali i mnogobrojni drugi gosti: Englezi, Škoti, Irci i Velšani. “We, are becoming good and dependable neighbours and better friends; finally shedding our inhibitions about seeing the best in each other,” rekla je Njeno veličanstvo kraljica Elizabeta II. I ovdje će se složiti kraljica i anarhist. Jer nema tih roditelja koji rađaju djecu da bi ih slali u rat da ginu.

 

 

Preuzimanje teksta je dozvoljeno uz link na ovu stranicu i naznaku: Haris Pašović za BBC i British Council, The war that changed the world